Ništa dvaput...

"Dvaput se ništa ne događa
Niti će se dogoditi.Zbog toga
Neuvežbani smo se rodili
I nerutinski pomrećemo.

Makar učenici
najgluplji u školi sveta bili
nijednu zimu ni leto
Nećemo ponavljati.

Nijedan dan se neće ponoviti,
Dve slične noći ne postoje,
Ni dva ista poljupca,
ni dva jednaka pogleda u oči."

Povlacim se u samocu
Tamo gdje su ljudi moga kova
Tamo gdje se tesko zivi nocu
Od tisine i opasnih snova

Digao sam ruke od skandala
Od proslosti i pogresnih zelja
Od ljepote izvora svih zala
Od ljubavi i od prijatelja

Povlacim se, a ostavljam ljude
U njihovoj zabludi od zlata
Da me nadju kad i njima bude
Zakucala samoca na vrata

,,Kako smo ti i ja
da nije bilo ovog rata
mogli divno stariti..

A evo,
od citavog naseg zivota
ostali su nam jedino
ovi nasi tuzni sastanci
na groblju kod Lava

Reci cu ti
i kad sam u svojoj nesreci najsretnija
kad me na groblju uhvati kisa.
Uzasno volim da kisnemo zajedno,,....

nekad ljubav poput uragana
proleti kroz dušu
i ti onda sjediš sam
na nekoj stanici
i sa glupim izrazom na licu
stalno se pitaš
kako je do toga došlo.

dok ljudi prolaze
vjetar bez prestanka
slama
sve što je preostalo
u tebi

jedino razočaranje preživljava.

,Kako smo ti i ja
da nije bilo ovog rata
mogli divno stariti..



A tek ja !!!
Pozdrav Vjera !!!

....da nije bilo ovoga rata.... zaista bi se divno starilo....


"Svi se moji znanci pozenise i skucise
Svi su oni bogatiji, blazeniji i sredjeniji od mene...
Ali ni jedan...ni pored svi onih zima naokolo
Nije sacuvao moje vatre i mojega odusevljenja
Sutim se....jos uvijek beskonacno mlad
I sposoban za borbu
Cini mi se da ce jednom i meni doletjet
Moje laste..
I da ce mi zacvrkutat na prozoru
Te dobre pticice...
Kojima s' tamnickoga pendzera
Bacah u dvoriste mrvice kruha..
Mozda i mene ceka neka moja mala buducnost
Sto se misticki kaze..Misija
Mozda cu i ja tu misiju nekako ispuniti
Tako mi se ,barem, vise puta cini...
Kad osjecam da u meni
Ima jos malo zivotnoga daha...

Pozdrav za pa znas

Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čežnji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno

Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti





POZDRAV VJERA!!!

Prebrodih, moj druže, preko Okeana
I sada me evo gdje sam davno htio;
No, kažem ti pravo, budala sam bio
Jer mišljah da ovdje s neba pada hrana.
Držao sam: amo sinuće mi zora,
Da će biti sreće nesnivane, duge,
I nestati patnje i nevolje duge,
Al' me ovdje srete još nevolja gora.

Na hiljade gladnih danas traže rada
I lutaju tako od grada do grada,
Ali pusta dobra nigdje da se javi...
Zbogom! Pozdravi mi sve drugove moje
I reci im neka tu na domu stoje,
Jer sirjaka amo svak kô roblje davi.

SA BRANKOVOGA BREGA

Ja prvi bejah sto s klikom podigoh steg
S maglama da se bori;
I mojim klikom jos se razleze breg,
I plamen moj joste gori.

Na zivom vrelu napunih krcag svoj,
I na krilima vere
Sve vas ponesoh u okrsaj i boj,
Gde sunca lovor se bere.

Ja srusih tvrdi vekovne tame zid
I dugom u sjaj zaroni’;
Izvorom zvezda slepima oprah vid
I boga videse oni.

S pobednim kopljem i s krunom na najvecem
Ja bregu sada stojim,
I svoju zetvu bogatu joste znjem
Sa zlatnim srpom svojim.

Ja prvi bejah sto s klikom podigoh steg
S maglama da se bori,
I mojim klikom jos se razleze breg,
I plamen moj joste gori.


Veliki pozdrav VJERA!!!

Melankolicni Mandrigal

(Manuel Bandeira)

Ono što ja u tebi obožavam tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta što se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan. I ljepota je tužna.
Po sebi ona tužna nije,
Već po krhkosti i nesigurnosti koje u sebi krije.

Ono što ja u tebi obožavam,tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Slobodna ptica uvrh planinskog neba treptava.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega što se u srcima ljudi u stvari krije.

Ono što ja u tebi obožavam nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog trena,
Dražesna i zračna kao misao tvoja.
Koja zbunjuje i smiruje osjećanja moja.

Ono što ja u tebi obožavam, Mati, koju sam izgubio nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije. Ni mrtav otac nije.

Ono što ja u tebi obožavam nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja čistoća. Ni tvoja nečistoća.
Ono što ja u tebi obožavam-neka mi bol i utjehu nosi!
Ono što ja u tebi obožavam život je koji prosi.

Čitajući nalazim se u nekom drugom svetu....
Nižite i dalje....

,,U Mostaru sam volio neku Svjetlanu..jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kime sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao, kad bih znao tko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi...
Jao kad bih znao tko to u meni bere kajsije
Jos nedozrele...

Govorio sam joj ti si deriste, ti si balavica
Sve sam joj govorio

I plakala je na moje ruke, na moje rijeci
Govorio sam joj ti si andjeo, ti si djavo
Tijelo ti je zrelo, sto se pravis svetica
A padale su svu noc neke modre kise
Nad Mostarom...

Nije bilo sunca , nije bilo ptica, nicega nije bilo
Pitala je imam li brata, sta studiram
Jesam li Hrvat , volim li Rilkea
Sve me je pitala...
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
Sacuvaj Boze
Dal' je volim , tiho me pitala...

A padale su nad Mostarom neke modre kise
Ona je bila raskosno bijela u sobnoj tami
Al' nije htjela to da cini,
Nije htjela il' nije smjela
Vrag bi joj znao...

Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su usne bile pune k'o zrele breskve
Njene su grudi bile tople kao mali psici
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi vazna
Svjetlana, Svjetlana...
Znas li ti da je atomski vijek
De Gol, Gagarin i kojestarije
Sve sam joj govorio
Ona je plakala..ona je plakala...

Prste je imala dugacke, krhke, beskrvne a hitre
Igrali smo se buba- mara i skrivalice
Svjetlana ... izadji eto te pod stijenom
Nisam valjda corav
Nisam ja blesav, hajde, sto se kanis
Dobit' ces batine...
Kada je ona trazila, mogao sam pobjeci
U samu rijeku, nasla bi me..

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna
Ti si djavo, ti si andjeo
Sve sam joj govorio...

Nista mi nije vjerovala
Vi ste muskarci rodjeni lazovi
Vi ste hulje
Svasta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre kise...

Stvarno sam volio tu Svjetlanu
Jedne jeseni...

Jao kad bih znao sa kime sada spava
Ne bi mu glava, ne bi mu glava
Jao kad bih znao tko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao tko to u meni
Bere kajsije jos nedozrele....,,



Zabolise me prsti od kucanja.
Al zao mi nije...Valja ovaj Pero Zubac...

PONOSNA PESMA
Bezbrojne su oci po tvom stasu pale
Ko umorna jata na pomorsku ladju,
I, sve ocarene, za trenutak stale
Da na tebi odmor I lepotu nadju.

Bezbrojna su usta rekla da te ljube,
I umukla zatim, da nikada vise
Ne prozbore reci ni nezne ni grube,
Jer tebi recena rec- sve druge brise!

Bezbrojni jauci prate tvoje stope
Kad ti, ko bozanstvo strasno, sidjes k nama,
I bezbrojne strasti zaplamte ko slama,
I bezbrojna srca crnom krvlju lope...

I niko, I nikad, ne dotace vrele
Usne tvoje, niti rec ti neznu zacu.
Samo, ko dve seste u bezglasnom placu,
Dve se duse nase u milosti srele.

I ja sam gospodar tvoj I tvoga tela,
Ko despoti stari vladam tobom sada,
Sam napajam usta sa svih tvojih vrela,
I sva neznost tvoja samo na me pada.

O, kada je tako stari Usud hteo,
Da ja izabranik budem, ja jedini,
I da, uvek uz nju, vek provedem ceo
Ocaran, I bacen u carobne cini,

Podignucu glavu svoju ponosito,
I kao mujezin sa tankog minareta,
Dok podamnom susti nepregledno zito
I na mesecini plavi kukolj cveta,

Uzviknucu gromko kroz predele nema,
Da obuzme svakog nevernika strava:



" Jest, samo je ona lepotica prava,
A ja njezin prorok za vecito vreme!"

O, dragi osjecaju dodji..
Jos bezbroj puta
Vrati se i zanesi me
Jer se budi uspomena na jedno tijelo
Dok drevna ceznja struji u mojoj krvi
Jer se usne i put moja sjecaju
Dok ruke jos uvijek kao da ljepotu dodiruju
O, vrati se jos bezbroj puta
Zanesi me,kad se usne i put moja sjecaju...

Kad budeš provirila, guni još koju pesmu...daj da se vratimo medju žive...
Predugo smo zombiji...
Neću da budem zombi